Papiri na stolu, stihovi u zraku, pjesme na nebu...
19.04.2010., ponedjeljak
buđenje
|
nisam već dugo držao olovku u ruci i nadao se,
da će iz nje isteci i posljednja kap znoja, onog tmurnog, umornog i preplašenog noćnog jauka, nisam već dugo, bdio nad kostima onoga što se zove poezija. ali večeras, dok uspješno gubim, s manirima kraljeva povlačeći se s ploče, k nekom nepoznatom pravcu, odajem počast pobjedniku; na znanju i htijenju; na smionosti i ludilu. jer na kraju krajeva, pobjednik je kao ja, još jedan od onih, koji krvare za sat i tren, a znoje se, i za minutu, i za vječnost; jednako jako i jednako spretno. nisam već dugo šarao, da bi nešto na šarao, te sad dok brojim otkucaje njenog srca, shvaćam, vidim |
sjaj u tami
|
sjaj u tami
prateći vokali, i smiješni karikaturisti, te gdje god koji svirač, i naravno tvoj osmjeh, kao jedini vrhunac večeri. blještavilo pozornice, zamijenile su gradske lampe, a skupi restorani, postadoše večernje šetnje. Zvijezde, umjesto skupih darova, sad sjaj tvojih očiju naglasiše bilo je to neko drugo doba, kada moralisti postadoše oslonac društva, a osmjeh se dijelio drugima, kada je čovjek mogao biti čovjek. poljuljani svjetovi i mračni kutevi čudne melodije, i tvoji poljupci - možda jedino novo i slatko u ovom vijeku. |
dvojna pravila
|
Ako pogledamo niz ulicu,
kao što gledamo unatrag kroz život, te svaku kocku na asfaltu usporedimo s godinama od prije, što ćemo osjetiti? Je l' onaj isti vjetar što nas iz te ulice tjera, miče, je l' taj isti vjetar onaj, što nas maknuše s pravoga puta odvede nekim krivim, te ostavi na raskrižju da gledamo kroz ljude, kao što gledamo sad kroz prozore, u neke od najljepših primjeraka današnjeg modernog čovjeka hoćemo li vidjeti sebe, kako tumaramo kroz ulicu, sad nasmiješeni, a sad smrknuti, poput vremenske prognoze promjenjivi, hoćemo li vidjeti sliku sebe, onako kako nas vide drugi, ili čemu gledati kroz sebe kao kroz prazninu, bez da ista vidimo, ista osjetimo. ako pogledamo kroz ulicu, kao sto gledamo kroz prošlost, kao što lako gazimo po travi, i uništavamo, hoćemo ili jednako tako biti cinični prema vlastitome životu, ili ćemo ga hvaliti kao da je sjajan i bajan. |
III
|
III
svaki poraz boli, svaki te nauči, nešto, ali kad se ponovi taj, jedan te isti, onda samo snovi mogu da obrišu suze, samo nova pobjeda donosi svjetlo. svaka pobjeda je čarobna, svaka te učini vladarom osmjeha, ali sve dok ju ponovno ne ponoviš, živiš u njenoj sjeni kao čovjek bez duše, kao ogledalo bez odraza pa bio ti jedan od onih gore ili dole karte su podijeljene, bez obzira na nas same, te se mi sad samo igramo, s životom, i samima sobom, onako usput odbacujući one manje vrijedne karte, ljude, stvari, i birajući vrjednije, prividno bolje, a zapravo svi smo mi isti, kopije jedni drugih. svi sastavljeni od iste materije. neki imaju malo više nečega, neki nečeg trećega, ali u sumi svega jednako smo daroviti, samo što neki imaše bolje, a neki na kraju ipak lošije karte. |
02.08.2009., nedjelja
Ulični pjesnik
|
Škripat grafita poput krede što ploču dere, poput zvuka što ušima para, kao da note neprirodne on stvara, a tek stranicu jednu, napisao je za jeftine pare. Prosta mu duša, ta stara poetska, kao od Boga dana, i prokleta. Bila mu je kao sašivena, kao studen mlaka, kao siromahu kruha šnita. I drhtao je, i jecao, i vidio ga nitko nije, bio je tu, danima, mjesecima, možda čak i godinama! Prolazilo je vrijeme, nakon jeseni došla je zima, a njega nema, kao da od živih se krije. Škripat grafita poput krede što ploču dere, poput zvuka što ušima para, kao da note neprirodne on stvara, u sjećanju mi ostade on, i propuh što mi dušu pere. |
Gubitaši
|
Kapale su kapi, tišina je pričala priču o čovjeku koji je izgubio sve, a opet dobio samog sebe, na lutriji Božjoj, on sad kotira visoko. Igrali smo ajnc, i bili smo blizu, jako blizu, ali evo ipak, večeras pod zvijezdama zajedno kampiramo. |
poslije kiše sunce
|
sanjam, kako te ljubim, i grlim, kraj sebe imam, molim, i živim, kao da je u sutra kraj a danas početak kraja. drhtim, i vrijem, posljednju nadu sijem, za ljubav koju gajim. počinje, i završava, kako je došlo, tako i otišlo, no s nadom da najljepši dio tek počinje. |
Sitnice do vječnosti
|
Nekad je potrebno tako malo, tako malo da čovjek zasja, a nekad ni čitava vječnosti stari sjaj vratiti neće. Nekada je čovjek ljubav, a ona dio njega, kao dio duše i tijela spojena, a ne samo umom i mislima dotaknuta. I pitam se: "Ljubavi sto treperiš, što se sjajiš, i kako to, da se s zrakom stapaš kao da nestaješ, kao da odlaziš? Nekada je potrebno tako malo, tako malo da čovjek misli izgubi, a nekada ni čitava vječnost ne može ga natjerati da zaboravi. |
Pitala si me
|
Što smo si sad nakon toliko vremena, sad kad već jedno drugome u očima vidimo sve, svaki treptaj našeg srca, svaku tajnu rečenu ili skrivenu. Što smo si, te kakvi smo, kakvi smo to prijatelji kad svaki dodir gori pod prstima, i traži sljedeći, kad svaki zagrljaj završava jednako čeznutljivim pogledom. Kad jednako teško pronalazimo riječi, da opišemo i zapišemo onu iskrenu čežnju za zajedničkim trenucima. Samo još slike ostaju, one naše zajedničke, ispisane i zapisane zauvijek, polako blijede, sve do ponovnog susreta, i ponovnog pitanja. Što si mi? Što mi to činiš, te zašto mi uporno spavati ne daš? |
otelo se
|
/*evo me nazad, barem na jos koji dan, jos koji sat, cisto da osjetim onaj stari osjecaj.*/ pokidali su se lonci svi, viljuškom sam izbušio rupe, a nožem sastrugao stari sjaj, te sad tom starom željezu dajem novu bit. bacih u vatru, otopih, u meki grumen pretvorih, te sad čekićem teškim par kila tučem, lupam, po dusi željezu sviram. prošli su dani, i tjedni, prolazili su mjeseci, stigla nas je i godina, a napravio baš ja ništa nisam samo se migolji i ne da mi da njegovu dušu u oblik stavim. otelo se kontroli, te sada na me viče, vrišti, od mene bježi, stari oblik traži, u lice mi pljuje govoreći: "stvari se ne mijenjaju, samo se pretvaraju!" |